im. m. 〈G méteža, I métežom; mn. N méteži, G métēžā〉 stanje gužve i zbrke

im. m. 〈G metíla〉 kem. jednovalentni organski radikal izveden od metana oduzimanjem jednoga atoma vodika

prid. 〈G mètīlnōg(a); ž. mètīlnā, s. mètīlnō〉 koji se odnosi na metil [~ alkohol]

im. m. 〈G metilòrānža〉 kem. krutina narančaste boje čija se natrijeva sol upotrebljava kao kemijski indikator koji se u kiselim otopinama boji u crveno

im. m. 〈G metílja; mn. N metílji, G metíljā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred plošnjaka nametnika koji imaju tijelo u obliku valjka ili lista, a oko usta i na trbuhu prianjaljke kojima se pričvršćuju za tijelo domadara 2. pripadnik istoimenoga razreda [ovčji ~]

im. ž. 〈G mètlē, D mȅtli, A mȅtlu; mn. N mȅtle, G métlā/mètlī〉 pomagalo kojim se skuplja smeće s poda ili koje druge površine po kojoj se hoda, snop grančica ili vlakana pričvršćenih na dugački držak [brezova ~] ♦ kao da je metlu progutao [držati se, hodati i sl.] ukočeno, neprirodno [držati se, hodati i sl.]

im. ž. 〈G mètlicē; mn. N mètlice, G mȅtlīcā〉 1. um. mala metla 2. bot. cvat nekih biljaka

prid. 〈G mètličasta; odr. mètličastī, G mètličastōg(a); ž. mètličasta, s. mètličasto〉 koji je nalik metlici [~ cvat]

im. ž. 〈G mètlikē, DL mètlici; mn. N mètlike, G mȅtlīkā〉 v. tamaris

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mȅtnēm, 3. l. mn. mȅtnū, imp. mȅtni, aor. mȅtnuh, prid. r. mȅtnuo, prid. t. mȅtnūt〉 razg. v. staviti

im. ž. 〈G metódē; mn. N metóde, G metódā〉 način rada, smišljeni plan kako bi se što ostvarilo

im. ž. 〈G metodològijē〉 sustav metoda koje se primjenjuju u kojoj znanstvenoj disciplini

prid. 〈G metodòloškōg(a); ž. metodolòškā, s. metodòloškō〉 koji se odnosi na metodologiju [~ sustav]

im. ž. 〈G metonìmijē; mn. N metonìmije, G metonìmījā〉 knjiž. stilska figura koja se temelji na prenošenju značenja po bliskosti

prid. 〈G mètričkōg(a); ž. mètričkā, s. mètričkō〉 1. koji se odnosi na metriku, znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. koji se odnosi na metriku, sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi; sin. versifikacijski

im. ž. 〈G mètrikē, DL mètrici〉 knjiž. 1. znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi [antička ~]; sin. versifikacija

im. m. 〈G metròa; mn. N metròi, G metróā〉 gradska podzemna željeznica

im. m. 〈G metronóma; mn. N metronómi, G metronómā〉 glazb. naprava s pomoću koje se precizno određuje glazbeni tempo

im. ž. 〈G metròpolē; mn. N metròpole, G metròpōlā〉 zem. glavni i najveći grad države ili pokrajine

im. ž. 〈G metropòlijē; mn. N metropòlije, G metropòlījā〉 rel. crkvena pokrajina koja obuhvaća više biskupija ili nadbiskupija

im. m. 〈G metròpōlisa; mn. N metròpōlisi, G metròpōlīsā〉 pov. grad iz kojega su potekli osnivači pojedine kolonije

im. m. 〈G metropolíta, V mȅtropolīte; mn. N metropolíti, G metropolítā〉 rel. 1. 〈jd.〉 naslov kršćanskoga crkvenog poglavara koji upravlja metropolijom 2. osoba s istoimenim naslovom

prid. 〈G metropòlitskōg(a); ž. metropòlitskā, s. metropòlitskō〉 koji se odnosi na metropolite i metropoliju

im. ž. 〈G mȅtvicē; mn. N mȅtvice, G mȅtvīcā〉 bot. trajna zeljasta biljka iz porodice usnača čiji listovi sadržavaju eterično ulje od kojega se dobiva mentol [paprena ~; zelena ~]; sin. (menta)

im. m. 〈G mezanína; mn. N mezaníni, G mezanínā〉 1. dio zgrade između prizemlja i prvoga kata 2. niz sjedala između parketa i balkona u kinu ili kazalištu

im. m. 〈G mezosoprána, V mȅzosoprāne; mn. N mezosopráni, G mezosopránā〉 glazb. 1. 〈jd.〉 ženski glas srednje visine, glas između alta i soprana 2. pren. žena istoimenoga glasa

im. m. 〈G mezozòika〉 geol. treća era u geološkome razvoju Zemlje koja se dijeli na tri razdoblja: trijas, juru i kredu

im. m. 〈neskl.〉 glazb. solmizacijska oznaka za treći stupanj ljestvice

os. zam. 〈GA nȃs/nas, D nȁma/nam, LI nȁma〉 1. govoritelj i osoba kojoj se govoritelj obraća, ja i ti 2. govoritelj i druge osobe, ali ne i sugovoritelj, ja i članovi skupine kojoj pripadam 3. govoritelj koji o sebi govori ili piše s osobitim poštovanjem ili skromno [majestetično ~; svečano ~; ~ skromnosti; autorsko ~] 4. 〈D nam〉 koji pripada govoritelju i još komu (sugovoritelju ili kojoj drugoj osobi) [To nam je otac.]; sin. naš

os. zam. 〈D〉 v. pod ja

usk. služi za dozivanje mačke [Mic, ~, dođi popiti mlijeko!]; ant. šic

im. s. 〈G mȉcānja〉 1. mijenjanje mjesta čemu ili uklanjanje čega 2. mijenjanje položaja kojega dijela tijela, činjenje pokreta 3. kretanje, pokretanje s jednoga mjesta na drugo

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mȉčēm, 3. l. mn. mȉčū, imp. mȉči, aor. mȉcah, imperf. mȉcāh, prid. r. mȉcao, prid. t. mȉcān〉 1. mijenjati čemu mjesto ili uklanjati što [~ stolice] 2. mijenjati položaj kojega dijela tijela, činiti pokrete [~ ruku] • mȉcati se 〈povr.〉 kretati se, pokretati se s jednoga mjesta na drugo [Miči se s puta!; Nisam se mogao micati.]; vidski paranjak: maknuti

im. m. 〈G mìcēlija; mn. N mìcēliji, G mìcēlījā〉 bot. vegetativno tijelo gljiva sastavljeno od hifa

im. ž. 〈G migrácijē; mn. N migrácije, G migrácījā〉 1. zem. seoba velikih skupina stanovništva s jednoga područja na drugo ili iz jedne zemlje u drugu [dnevne migracije; lokalne migracije] 2. zool. periodično mijenjanje staništa životinjskih vrsta zbog osiguranja hrane ili života potomstva [~ ptica]; sin. seoba

prid. 〈G migrácījskōg(a); ž. migrácījskā, s. migrácījskō〉 koji se odnosi na migracije

im. m. 〈G mìgranta; mn. N mìgranti, G mìgranātā〉 osoba koja se seli iz jednoga mjesta u drugo

im. ž. 〈G mìgranticē; mn. N mìgrantice, G mìgrantīcā〉 žena koja se seli iz jednoga mjesta u drugo

prid. 〈G mìgrantičina; ž. mìgrantičina, s. mìgrantičino〉 koji pripada migrantici

prid. 〈G mìgrantskōg(a); ž. mìgrantskā, s. mìgrantskō〉 koji se odnosi na migrante

im. ž. 〈G migrénē; mn. N migréne, G migrénā〉 med. poseban oblik jake glavobolje koji obično zahvaća polovicu glave

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìgrīrām, 3. l. mn. migrírajū, imp. mìgrīrāj, aor. migrírah, imperf. mìgrīrāh, prid. r. migrírao〉 odseliti/seliti iz jednoga mjesta u drugo

usk. oponaša glasanje mačke

im. m. 〈G mijàūka; mn. N mijàūci, G mijàūkā〉 glasanje glasom koji podsjeća na mijau; sin. mijaukanje

im. s. 〈G mijaúkānja〉 usp. mijauk

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mijàūčē, 3. l. mn. mijàūčū, aor. 3. l. jd. mijaúka, imperf. 3. l. jd. mijàūkāše, prid. r. mijaúkao〉 glasati se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka mijauče.]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mijàūknē, 3. l. mn. mijàūknū, aor. 3. l. jd. mȉjaūknū, prid. r. mijaúknuo〉 oglasiti se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka je mijauknula.]

im. m. 〈G mijȇha, L mijéhu; mn. N mjȅhovi/mijȇsi, G mjȅhōvā/mijéhā〉 1. čitava životinjska koža, obično od kozlića, prerađena i vezana s jedne strane, služi za držanje i prenošenje tekućina 2. naprava od kože koja se puni zrakom i prazni te služi za raspirivanje vatre [kovački ~] 3. naprava kojom se dovodi zrak u neka glazbala [~ harmonike] 4. folk., glazb. narodno glazbalo slično sopilama